Licim na kralja zemlje gde kisa stalno pada,
bogata a nemocna,vec prastara a mlada,
sto,preziruci naklon vaspitaca mu smernih,
cami kraj svojih pasa kao kraj drugih zveri.
Nista da razgali,ni divljac,ni sokoli,
ni umiruci narod sto pod balkonom moli.
Dragog lakrdijasa ni balada ni slika
ne vedri vise celo tog teskog bolesnika;
postelja mu krinom kicena grobnicom da bude,
a gospe od ukrasa,sto svakog kneza bude,
ne znaju kako da se bestidnije obuku,
da tom kosturu mladom bar osmeh izvuku.
Ni prvi alhemicar ne uspe da izluci
iz njegova bica tu boljku koja ga muci,
ni kupanjem u krvi,sto su Rimljani znali
i silnici kada ih staracka nemoc svali,
ne zagreju tu lesinu otupelu od sete,
cijim zilama struji zelena voda Lete.

Splin Sarl Bodler