петак, 31. децембар 2010.

traziću da odćutiš pet minuta pre svake izgovorene reči
kroz tebe vetar ispisuje stihove
znam da ćeš zaboraviti prve,početne....
znam da ćeš odustati,prevaliti dugačak put kroz vreme
 na kraju reći da je bilo puno bezvrednih reči,rečenica,
bezglavih i patetičnih stihova
jer nakon svega,
godine su  napunile borama naše snove
izvini,ja ti zaista ne mogu pomoći,putujem,tražim svoj put
povrediću te a ne želim to,Opet kucam,tišina i muk,
nema nikoga na vratima
ko će me pustiti,kome ću se vratiti,nema razloga za to
MISLIM da bio sam možda srećan,nekada pre,možda već juče,ali
vrištim jer znam,ljudi odlaze zato što su naljbolji,istina je sva
požuteli listovi od vremena će se sećati
jer jednog dana biće opet dobro,sada bih da vrištim,da izađem ja,izvini...

петак, 24. децембар 2010.

tvrdoglava utvaro skamenjenih očiju,spuštaj jedra,mirno je more
ali dosadno je kapetane,sidro gore(bodler)
bezbrižno kraj nje leži pas što već noćima traži glas,ogluveo do besmisla
tvoja ljubav je tek po neka nit izlazećeg sunca,kraj i početak

zaboravi osecaj vezan za bolni  stomak,svima je hrana usla na pupak M.Mladenovic
bezbojni chillout tumara mi mislima,količina reči,neizgovorena,tražim način da se setim,otvorim vrata zaborava
beskrajno su duga ova putovanja,uobliči mi dušu da ne protekneš bez sećanja
grešim kada govorim i grešim kada ćutim,grešim kada te volim i kada ne činim to,grešim zato što opraštam


ne mogu da budem čovek na otrgnutoj krilatici
ni predani putnik,namernik
slova se mimoilaze u susretima
kao ja i ti u dodirima
ko još očekuje susrete u zoru
proteklo je vode u morima
ali drag je osećaj zaborava
kada nestanem sa snovima
hoćeš li me se sećati kada se više ne budeš sećala,draga


ostao je taj procep kroz koji uvek možeš da promoliš glavu  i sjebeš mi dan,
dugo sam razmišljao o načinu na koji da ga učinim za tebe nevidljivim,
i uvek sam dolazio do zaključka da on osim za tebe i ne postoji,
ali pošto ti postojiš u talasima,
sa vremenom sam zavoleo njegovu penušavost,kada se razbija od stene
nagoveštavajući tvoj dolazak,taj prasak,beskrajno plavetnilo
čudesni sjaj koji se pojavljuje da mi sjebe dan.

недеља, 24. октобар 2010.

velika voda se slila niz moje trosne misli
pobeci cu odavde,zauvek u tisinu,u njoj nema vremena
u meni nema promena,ni velika voda nije uspela
da sa mog lica otera,trosne misli sumljivog pogleda
jer kad ugledam te,sasvim iznenaden svojom zbunjenoscu
pokusavam danima da saznam,sta se to zaista desilo
sto upravo me takvog zaustavilo,
zbunjenog,tolikom kolicinom vode koja ne uspeva
da spere tu trosnost znatizeljnog pogleda,
kao da bih trebao progovoriti,kao da bih trebao progovoriti
euforicna zelja za igrom ne prestaje
koliko dugo potrebno je da nek0 drugi postanem
bezbrizan sto ovaj dan posustaje,pogledom te trazim
jer znam da nikada tvoja pojava nece nestati,ogledalo moje nece te izneveriti
velike vode nece prestati da kvase moje lice otupelo od beskonacnosti
znam da ces se jednom vratiti....kad me ne bude bilo,znam da ces shvatiti

среда, 25. август 2010.

Ništavno je tvoje to plavetnilo zore što mi je dopuštaš,budno a zaspalo već
ništavno je što čekamo,da li želimo da saznamo,prolazim kroz tebe ubeđen da shvatam
dok koracima,lakim poput pogleda,izmičeš mi svoje predele,odlaziš zauvek od mene
Zar imam još šta napisati da ne oguli oguljene kosti patetike,srž kad se ispije,ali ja i dalje želim te....
Navika je Slabost,Izdaja je Osveta,Dodir je Rana
Dok ništavno je sve,uplašenost vreba na svakom koraku,stranom dodiru,dok ne postane,ako postane?
Da li ću se sećati ako ne napišem i ako napišem da li ću zaista da shvatim šta pišem,
toliko je bilo putokaza na putevima dok sam prolazio,ja se nevraćam,odavde moram dalje sam
jer zore i dalje dolaze,stapaju se i nestaju,negde u dubini prolaznosti trenutka.........zagrli me ti....

среда, 28. јул 2010.

one vuce moje niti,ona hladna i daleka,ona cini moje sne,a ja mastam zatvorenih ociju,ona vuce,igra se.....

петак, 16. јул 2010.

Casius Clay and Joe Frayzer in the Manila 1975 and Joy Division,David and Goliat and Joy Division

четвртак, 15. јул 2010.

Sećam se kose za koju znam da je rekla da je mrzi
čupava,uvijena,prirodna,predivna sva
usana,strast i požuda,predanost,možda odveć slabost
ali se ne sećam lika,ne znam boju očiju
misli bride ali
ne osećam ništa,lepotu slova,možda,tren,kada sam pomislio
možda dodir,kada sam osetio,možda
i taj čudni osećaj da više ne želim nikada da je susretnem
a bilo mi je predivno...
čudesni bodyart i kad si izgovorila
umivanje,da ti ne ostane neka slika neba u očima...

понедељак, 12. јул 2010.

st.anger

stvarno,ponekad neke daljine mi donesu osmeh
uzivam,cudni ljudi cudnih cudi
pomislim,mi smo ne iskvareno drustvo,jos..
na zalost omlatice nas urbana zapadna civilizacija
na balkanu ljudi cene hranu i dubinu duse

петак, 2. јул 2010.

rasrzani u stvarnosti,
padamo u čeljusti zveri
dok mirno preživljavamo poslednje trenutke
zašto vrištiš do besmisla,dragi rođače
ona je tu
ugriz kida kožu,meso,kosti
ogledalo duše,umiri se postojano
odlazimo skupa u nešto novo,bolje
na kraju
israće nas zveri i odneti govnari,budi miran
razveseli se...
apstraktnost koze
i nepojmivost magarca
izbori ovce
dalekosežnost bola zmije
vernost ptice
zaljubljenost konja
i slikarski duh
Ne uznemiravaj više nedužne zebre
nosorogu je stalo do tebe
a sa žirafe se vidi bolje....
Ово зна да ме онерасположи,најбољи ортаци су шмугнули преко гране,они који су остали,шљака пресудан домен у слободи одлучивања, као и ја и кад кад,јебеш све,кажем ово зна да ме заболи,шине ти неке фотке из далеког нам града,а треба трен да се коцкице изређају,па те то заболи,помирио си се са тренутком,који,може да траје бескрајно дуго,да свако јури своју срећу,неки имају снаге да напусте све и крену у непознато док други,покушавају да саставе несастављиво.Морам да му кажем да не мрачи више својом срећом него,дакле,да дође са цигарама и цавама,да променимо ток реке.


и наравно Alice in Chains Down In A Hole....in this world....

уторак, 29. јун 2010.


  • starci,slični osušenom drveću
  • igraše svoj poslednji ples.
  • Hej ples
  • začarani izvorom sa koga je dopirao zvuk
  • ne osećajući poglede znatiželje oko sebe
  • upirući svoj polet na korak iz koga je nastao pokret
  • iz koga se preobratila igra,
  • igra koja je pagansko delo bila,
  • divlji ljudi,divni ljudi
  • kako je sreća blizu dodira,
  • dodir blizu pokreta
  • od njega ples,noć stvorena,
  • slobodan si zauvek
  • jer starci,slični,igraše svoj početak
  • ili možda kraj.

недеља, 20. јун 2010.

između je vatra,ne prestaje da gori
zašto ćutiš,između je ponor,dalekosežnost
otuđenosti
vreme oduzima,pročisti me svojom naivnošću
duhovni dodir uma tvog,zar ne želiš da poletimo
...smiraj je dana,leto budi iz učmalosti ljude
na ljuljašci,dočekujem ptice sa dalekog puta
lepota neba čini me tužnim,voleo bih da budem
gore
kada bi učinila ono zbog čega činim ja,nebo je
granica
dodir u senci,prestanak tišine,početak bola
koraci od snivanja,koraci od snova,memljivo
jutro,mamuran dan
raskalašne duše što izgubile su sve,uvek je
početak,uvek je kraj
između je vatra,ne prestaje da gori,na suprotnim
stranama mi,lažju okovani
daleko ću stići kroz tebe,tvoje telo je procep koji
ne želiš da zatvoriš
ja sam predan putnik,ostavljam zapise,dok
večnost ne počne
iluzija dok ne izbledi,hoćeš li se sećati trenutka
kada je nastao haos
kada smo zatvorili krug,ja i ti..

#Cause it"s not peace but death
We are loking for movement but getting only restlesness

петак, 4. јун 2010.

затим,оставила си све због чега си желела да постојиш
ја сам НАПОКОН престао да се бојим
тренутак се стапао са ТЕЖЊОМ ДВАЈУ ТЕЛА
КОНАЧНО СПОЗНАЈЕМО СЛОБОДУ,слободи је мука од нас
патетично црпимо нежности које су само део СЛОБОДНЕ
колико ОТРЕЖЊЕЊА ни због чега,ЈУРЦАМО ДА БИ САЗНАЛИ
а кад,КАДА

сазнамо,ОДЛАЗИМО у поновну тишину
зашто си тако лепа док ми не кажеш КО СИ
све након тога.....мени благост срца не дозвољава
ЈЕР ЗАР ти не схваташ,ми ЈУРЦАМО само да би САЗНАЛИ
али због лошег ПАМЋЕЊА ми то изнова чинимо
Временом,без мене,уходај стазу којом ћеш стићи
предиван је твој поглед кад схватим да стрепиш,
још ниси довољно срасла са самим собом,па луташ
али лако је,лако када прође све,више не додирује...
                                                                                                                                                                          
                                                                  
чему штит и мач девојко драга.........
                                                                

понедељак, 31. мај 2010.

Каже Ивек да је све срање и да баталим се...

недеља, 30. мај 2010.

Ima sigurno boljih ljudi u drugom kupeu,
ovaj zaudara na laž i ljubomoru,
umorni ljudi sa prošlim na leđima hitaju niz put
želim da napustim ovo mesto,on se udaljava,
ljudi na drugoj obali
ima sigurno boljih ljudi u drugom
kupeu,putujem...
Ako mi veruješ,odakle ti snaga da varaš sebe
toliko dugo sa takvom ravnodušnošću
verujem da je jučerašnji dan bio poslednji,
ali evo ga danas,eto ga sutra,zar je i sutra zadnji dan
ili neće ni doći?
Koračaš ravno,iskre iz tvojih očiju izblede
potamne ti zenice,nekud odlutaš,daleko,deleko u sebe
ni ja te ne prepoznajem,
osećam udare te dubine u koje se spuštaš,
hladan vazduh iz utrobe zemlje
kao da ideš preduboko pa ako se i vratiš,sve izgleda bolje
još jedan poduhvat,još jedna varka,nažalost,vrlo uspešna
Snovi su prestali da postoje,znaš li šta znači kad više ne želiš
ništa za sebe,za druge,kad slomljeni duh tumara po ruševinama prošlog
a duša ćuti,nemo posmatra vreme što izmaklo je
Vidim još pojedine korake što nepomični stoje
na svojim početcima,ostavljene od svog pokretača
kao da očekuju pokret,umorni od ovog čekanja,svog tog nespokoja
Da li mi veruješ
dok dugo,nepomično,glavom zabodenom između nogu
strepiš,očekujući jutro,pijan od nespokojstva
više nego li od alkohola,dok celu noć posećuju te duhovi
koji su nenamerno prošli kroz tvoj život
ostavljajući ili uzimajući deo sebe,deo tebe
Ne želim da se sećam,trenutci koji su tu
nenametljivi,koji čine život,koji su moji,mojih trenutaka deo
momenat kada se rađaju,dok hodaju,trče ili stoje,dok preleću
kada poniru i ponovo se uzdižu,kada shvataju i kada umiru
traganje za istinom,tren,sada
...mislim za one kuji su prošli da je kasno
sva moja iskrenost da ih dodirnem je neiskrena
svestan da to ne mogu ja varam sebe....
Nemam snage za ponovo,to je konačna istina
suviše je bilo kraja i ponovnih početaka
istrošilo se telo,izhabala se duša,
ostala je želja,da podseća na bolje
da opominje pred gore,da kada kaže da ne može
a ti ne poveruješ i nastaviš istom silinom kojom je odisala tvoja mladost
znaš li kako je telu posle dugih,iscrpljujućih noći,nepovezanih koraka
kako je bolu kad mora da boli sebe,kako je vatri koja gori sebe samu
vodi koja otiče,životu koji nestaje i meni koji iznova ponavljam sve

среда, 19. мај 2010.

Dolaziš iz daleka,putniče kroz vreme
donosiš radost,uvek neiscrpne teme
na tebi život uči nova pokoljenja,uvek ti iznova
pokazuje..
tvoje ime,deo meseca i deo sunca,dve tek
rođene zvezde
nebo ti je pokrivač.prijatelju moj,kad kreneš niz
reku,prijatelju moj
neka vetar bude uz tebe,planine te očekuju
kada kreneš,putniče kroz vreme....

za mog prijatelja...
....usnule usne traže dodir,
ogrubeli prsti traže povod
okidač se nekako preznojio
ruka mi se stegla,hajde
ja sam to sebi dozvolio
tužna muzika je ona muzika što ne dodiruje,
tužan svako ko joj dvori sne,
lepršava moja sudba,uvek bol,uvek bol...
na kapcima mi sneg od prošle zime ostao
ali govori mi klovn bez mira
ona je muzika,njoj se uvek svira
čežnja me za tobom ponekad hvata,
dodir telom,prsti oko tvog vrata
ali ljubaznosti nikad dosta,deo sam našeg mosta
koračajući,zvono odzvanja
prihvatam se pločnika i nastavaljam sam
mada malo kasnim,znam,oprosti mi
ali ni gugutke više ne dolaze na moje prozore,
usrani golubovi,golubice...

субота, 15. мај 2010.

kad se oblikuješ,da li ti je drago,kada ti uzima deo tebe,uzaludno,a nije zaslužio..koliko imamo snage u sebi da izdržimo ljude koji i ne razmišljaju o nama,kad miris preovladava,osećam se tako da daleko....

четвртак, 13. мај 2010.

Vidi kako nestajem sa odlaskom sunca,gašenje
duše,
tolike stvari gode mom oku ali ipak,mrak me je
uzeo,
a ako ikad poželiš da mi kažeš,zašto,upitaj se
zar već ne znaš...
jedino mi možeš reći da ja ne želim,da prestajem sa borbom za nas
iako i ti znaš da su to tvoje reči,tvoja želja za mnom
govorim ti,nema prostora a da ne bude okovan gvožđem
predrasuda,
moj profil čoveka se nekud izgubio,sa njim i ja
uzaludna lutanja,uzaludna,zamorna,
nemam više snage dragi čoveče,volje da sve iznova pokrećem
sebe oblikujem,
jer znaš da bih osetio čarobni vetar slobode
ja moram da izpužem iz čaure,čaura svakodnevnice,
moj nakovanj sudbine
tužan stojim nad odlukama,odluke menjaju srž
umorne oči i izhabano telo,
teški trenutci kad bežeći od sebe,tebe,susretnem,sebe,tebe
bolni krik koji budi bol u mojoj već raspadnutoj raciji
upoznao sam anđela ali i demona u njemu
išao za tokom,ali je tok nestao u rascepu,rastao sa drevetom,
ali ga je neko posekao
nebo zamolio da me povede,ali uplašen odustao
i sada govorim zvuku,što otkida tišine deo da li bi možda
mene u svoj sićušni prostor,povesti hteo
lutam,izčekujem,nada je čudo,možda se dogodi
sretnem li anđela,da opet posadim drvo slobode
kraj izvorišta tek nabujale vode

уторак, 11. мај 2010.

  1. Spontanost razvaljuje,čudni su ljudi oblika
sva ta odela od senki sastavljena..Sa bezanađem se stopismo,oholi posmatrači,
govorimo kroz metaforu,govor je tada jači
Dolazak davno zaboravljenog,čudesan  san
zver na vratima,tako draga,umiljata sva
nestajemo,nestajemo,tako svesno...

петак, 7. мај 2010.

свирај кроз простор,носи звук неба,
летачи, суза за вас
погрешан,тако због тога тужан сам...
још док су се главе котрљале,тела беспомоћно копрцала
из очију док је сјај сијао
не повезани са мојим бесом,
ја сам се на вама искалио
у тренутку,очајан, када сам схватио,
али вас више није било ту,само се тела и даље копрцају.....
летачи опростите ми,моје сте очи,ископао сам их
моја сте слобода,ви више нисте ту....
...све је туђе,нама припада у трагу,
чак и онда,кад га поткрадамо
као да поткрадамо себе...
Свест и Светлост са којом свањивамо
Сан и мрак у које урањамо
да бисмо зановили поре тела и духа
и боље упознали Свест и Светлост,
Сан и Мрак...
Сфере у којима обитавамо туђом вољом
и настављамо нечији живот,
дело су руку,
које су део природе.
И наш вид
и корак којим га пратимо,
да бисмо превалили наше време,
слике које стварамо у свести
да бисмо их пренели у нечију подсвест
у неко будуће памћење,стижу нам однекуд...од Неког
Да бисмо одржали привид
да смо и ми део свега..
Од полена до заметка и зрења..
Наше је да усетимо глад,
да знамо чиме је можемо утолити
и не затуримо семење којим и себе обнављамо..
Јер у свеколикој општости
да бисмо били садржај нечега
не смемо прекинути процес
свог и свег постојања,а да ли је тако...

четвртак, 6. мај 2010.

Reče jedan,a poješće ga mnogi,nema razloga,a ja ga u njegovom stavu podržim,ovo ima smisla kao smisleni deo života koji smo izgubili,jebeš sve,a  nemajući šta drugo da radimo,pa se puštamo niz reke koje  nismo ni upoznali,pentramo se po mozgovima koje pokušavamo razumeti,jebeš sve,ali zbog čega,imaš svoj život,gaji ga možda i poraste,šta te boli kurac za druge,drugačije,pa kažem više sebi no drugima,da je bio trenutak u kome se shvatalo,razumevalo,pokušavalo,danas je izgubilo logike
sve može i bilo kada i bilo gde....


.... tako je tiho,umrla mi je duša,
skloni me sa kiše,rastapam se
neustrašiv je onaj kome zore u noć dolaze
vreme je tu ispred,
vrata se ukazuju,tvoja dobronamernost me plaši
pogled za dar.ali ne i večeras,večeras je noć
beskrajno dugo izčekivanje

...odlazim sa tobom na reku

zadnje osluškivanje reke,kada se vratimo biće jutro
tako je tiho.......

govorim ti istinu,samo ona ne ostavlja onog koji je napustio sve,
čuvaj se,čuvaj zanesenost očiju..
očiti je tvoj dar da mašta uvek bude rado rođena,
vitkost tela,tako poželjna
i koračaj tiho,tiha je noć
osluškuj ovaj zvuk koji vodi te,tako daleko

субота, 1. мај 2010.

Кад потамни месец,
кад густи ваздух ноћи поприми металну боју свитања,
чиним,
знам да чињење ми доноси тебе,
далеко од очију знатижељника,
претражујем терен што настаје,
свестан неизвесности тренутка,
волео  бих када би била ту............
Птице у јатима одлазе,зар не видиш-.....
Да загрејеш ме,пробудиш уснулу душу.чујеш ли
мој поглед....
Беспућа очекују да престанем,
али тело твоје ми говори,сјај из очију проклиње,
тражиш слободу,
слободу за све што чиним,слободу,
јер волиш,знаш да покрећеш заробљену машту и отете снове...
А не знаш ми корак,
тишину што чини ме,
мој мотив који гони ме,ветрови на планини,
тако бих те желео упознати.занавек задржати...
Јер мирне реке долазе са високих планина,попнимо се
високо,додирнимо небо....
svi imaju pravo na tebe..................................

четвртак, 29. април 2010.

Некад мистично,некад јарко,оптимистично,кад,кад туђин
некад пријатељ,брат...узвишени интелект или малограђански сват
некад сунце и плажа и са нама прелепи људи
па самоћа која ме задиркује,човек који нема где,
кад живот затрепери
са распуштеним једрима,слобода тако дуго чекана,
а ипак заробљеник,верник и слуга
сопственог,скученог простора,но ипак након свега доделим ти срце,
биће моје сво,пред тобом без лажи и очекивања
а ти безповратно учиниш
да само је дар неискоришћени када након нашег растанка,
останемо располућени,сами...
као да зврји нека жеља којом си се као човек обавезала
никад коначно,никад без повратка...meacolpe

четвртак, 22. април 2010.

Глад ми је у стомаку,неон и бетон
избацујем храну природе,враћам кроз таласе
доливам киселину на ране,држе ме покрети
апстрактни ликови,чудесни почетци и мртви другари
а светла балканског предграђа још одузимају..
Растрзани у стварности,
падамо у чељусти звери,
док мирно преживљавамо последење тренутке,
зашто вриштиш до бесмисла,драги рођаче
она је ту,...
угриз кида кожу,месо,кости
огледало душе,умири се постојано
данас одлазимо скупа,у нешто ново,боље
на крају,исраће нас звери и однети говнари,буди миран
....глад је вечна,неизлечива
глад за неоном и проклетим бетоном,
звуком од природе отетим
а ти и даље идеш,кораци твоји звоне мојим плочником,
зар ме не чујеш...
Tишино хтео сам да те волим,јако,прејако
док не престане олуја,тишино...

среда, 21. април 2010.



Кроз сеновиту долину смрти,уснули
улазимо кроз легендарну капију,кобну по сва надања
и са самилошћу или весељем гледамо ужас овог света
Крстаримо токовима пакла
а душа плива према чамцу кроз љигаве таласе,
дозива нас,али се ми правимо да је не чујемо,
задовољни смо чувши њен уздах,
а пакао хвали силину нашег презира...
Ступамо преко залеђеног,кристалног
из кога штрче издајници као сламке побођене у стакло
ноге нам запињу о издајничке главе,
неће да нам кажу како се зову па чупамо са лобања,које дрече
руку пуних издајничке косе
преклињу да сломимо лед који прекрива лица,да би могао да плаче,
да плаче...
Дајемо чврсту реч,али пошто је изрекао тужну причу
повлачимо задату реч и остављамо га,јер
таква окрутност је заправо учтивост,јер
има ли већег подлаца од оног,коме одбачени од бога
буду препуштени на милост и немилост..
У чељустима Луцифера,
видимо човека који је издао Христа
дрхтимо о идемо напред да би смо поново гледали звезде

Ноћи без боје,тренутци без смисла.говорим
о себи у теби кроз безкрај
разуздано лепа,крик твој буди животињско у мени
трчимо кроз долине додира,када би знала
Када би знала колико ми ниси потребна
за смисао који сам измислио,да ли то значи да лажем те
Непрестано говориш као да имаш жељу да сазнам
додир,меко,топло тело,твоја шанса,говориш
жеља твоја док не избледи осећање,да не заборавим
Не желим да будем груб па зато ћутим,
да ли ти то тренутак чини успешнијим,само разуздано лепа
и волиш ли ......лепу,чудну,уплашену
тако несигурну,покушава,као да има времена....

уторак, 20. април 2010.


лаичко,крхко,неизбежно,да кажем невино....свирепи космополита је на путу да упозна било који град...зар сам рекао град,у граду нема крхких,неизбежних,невиност је као вино,што га дуже пијеш дуже траје,али то је замишљени тренутак где нема никога,празан простор простора са малим застором који када смо близу њега,покрива онај највиђенији део,празнину,this is first time in my life...off baby...кроз тренутак,где може кроз затворен простор да прође у невидљивог..oh baby.

Затрчим се,ветар у лице исписује најбоље стихове
спремам се за скок,даљина ме очекује,земља ослушкује
птице у лудим лету,пси завијају исти тон
Хоће ли доћи ка нама,радостан поћи,хоће ли стићи да одлучи
са ветром у лице корак направи...тако ми је хладно
Када би била слободна да гурнеш ме са литице заборава
до заборава,коначног спокоја...
Више не волим,више не мрзим,туробно сам сам и добро ми је
све је тако безвредно да стид ме је..
Хоћеш ли вечерас бити слободна,слободна да свратиш до литице
моје тело чека,душа давно згаснула је...
драге моје птице су се спустиле,пси подивљали,растргли их све
шта сам то учинио,па ипак понекад затрчим се...

Заваравамо стварност,нежне године,пуне додира
дај ми снаге,остајем сам,кораци од олова
зелена,жута,жута,зелена,учини ми,не знам да ли заслужио сам
Погледај,опет је крај,кажи ми зашто,кажи ми нешто
зашто ми мисли траже твој говор,стаклене очи боје папира
немам снаге,поглед је зажелео небо,далеко од обале,предалеко
Време које истиче,дај ми руку,поведи ме
у свету без маште тресе ме грозница,заљубљен у тебе,тако очигледно
и када покушавам,зар икад помислиш да имам воље
туп бол који језди ми кроз тело,не верујем ја заиста не верујем
Знам да рука која значи има топлоту у себи да учини
горе на брду,где хладан ветар запљускује моје врхове
ослепеле од предугог чекања,додир телом,тишина показује
шта нас чини тако суженим,превареним,ухваћеним,пољуби ме још једном

четвртак, 8. април 2010.


Iskren da budem,ja i ne razumem šta je to blogovanje,razumem da ljudi stave koju priču,koji stih,po meni je to suština,da negde bude zapisano i da to ima čak mogućnost da neko i pročita,a da to ne budu frendovi,rođaci,devojka,ili već ko,ali praviti recenziju svega i svačega,ulaziti u lavirinte kojima se ne nazire kraj,pokušavati se baviti nečim zašto ljudi potroše godine u školovanju,uzaludno trošenje vremena.Ko zna,možda sam suviše kratko na blogu,vreme mi oduzima životna zanimacija,pa posle nje sam neophodan krevetu,ko zna,možda i kad imam slobodnog vremena ja zaista želim da bude slobodno,sa ljudima,sa tišinom,sa bukom,strukom,što je sa nasleđem podelih,ko to zna.Nema ništa protiv pravljenja blogova,ali smislenih,ličnih,ima ih puno,ali na žalost i previše je onih koji bi samo da budu napisani,i pišu,i kako je neko odsvirao i kako je neko to shvatio,kako je neko nešto napisao i koliko je vremena na to utrošio,smisao koji mi je ON objasnio a ja to nisam shvatio,pa odlazak u krajnost,recenzija albuma nekih bendova za koje je samo on čuo,o da,da nas prosvetli,pa filmovi,pa pozorišta,slikarstvo,vajarstvo,televizija,tehnika,i svi pod,pod i ispod pravci,linije i kockice,ali po mogućstvu da je neki vid umetnosti,jer to je cool,ali zar danas nije sve moguće tumačiti kao kakav vid umetnosti,život svakog pojedinca je umetnost ali ponekad baš ti pojedinci stvaraju tu šizofenu sliku koju prezentuju drugim pojedincima,pa oni nesposobni da sami kreiraju sopstvenu,(jer nisu svi skloni da prezentuju,neki su rođeni da prihvataju,ponekad iz čistote,ponekad iz neznanja)prihvataju opštu sliku kao svoju,i naravno,oni bezobzirniju,bezobrazniji,dobijaju,i svoj prostor i svoje čitače,pratioce koji postaju oni pre njih,samo još oholiji,još perverzniji,željniji svojih sopstvenih pratioca...i odoh u sadašnjost,samo sa bitnijim verovanjem,da i danas postoje sasvim normalni i dobri ljudi,samo od prevelike šume informacija,sa teskoćom prepoznajemo indetitet,i sopstveni i oko nas kreativnih,a pre svega dobrih ljudi...

ps.skoro sam ubeđen da je verovanje,u današnjem pošizelom svetu,brzine i daljine,moguće i da većina oko mene misli da je to naivna utopija,ali u nešto se mora verovati,iskrenost ne sme da nas napusti u ovo neiskreno i iskrivljeno vreme,kome pripadamo ali nas ne poseduje,dok to ne prihvatimo sopstvenim ne činjenjem,zarad sopstvenog boljeg sutra,ironično barem do jutra,pa u nove radne pobede pod sultanima i knezovima,ponizno,snishodljivo,i da,sada shvatam otkud šuma bezpotrebnih blogova(kao što je i ovaj)...King of a day Fool for all life...uzdravlje

четвртак, 1. април 2010.

Sunce,red,rad i ponekad gajba piva....da li to cine godine ili smo od godina to ucinili mi,dosadno je kapetane,ponavlja se sve,rad,red i gajba....moramo u stare cizme i na svirke,bilo gde i vikendom,ko ponavljaci....dok ne naucimo drugacije da mislimo,a kad shvatimo,uhvatili smo se za kurac...viva la rocknroll

субота, 20. фебруар 2010.

Put pun tisine,zastajkujes,ostajes,tisina postaju tvoje reci,tvoj pogled,tisina je tvoje telo,neprimetan si...Tezina koja se cula,nestala je,jacina koja je bojila,prestala je,hod koji ti je toliko znacio,ukopao se,beskraj je rasirio svoja krila.Bezizrazajnost dolazi po tebe...upitam te ponekad,kada najmanje ocekujes to,da li si zaista mislio da cemo prekoraciti provaliju,nastaviti silovito,osetim ponekad tu cudesnu energiju,kad srce treperi,kad se pogled usija,snaga kao vulakan eksplodira,ucini mi se da ima mnogo neiskoriscene energije,prostora,ali sve presahne tvojim ne cinjenjem,ne usmeravanjem,ne trazenjem,postoji samo tisina,crna rupa koja jede ogromnu zvezdu,a zvezda se ne opire jer zna da kada jednom upadne u zagrljaj crne rupe,kraj je neminovan.Vreme samo omogucava da sagledamo svu tragiku trenutka,bez subjektivnosti,tuga srca i bol mozga,ljustura od tela sto je ostalo.A dok koracao sam dolinom,podno planine sto ljubav gradi,do mene je stizala uvek hladna,skamenjena sva,presla vec dugacak put,sa vrha do dna,nisam znao da se popnem,da doprem do nje kad pocne da se budi,ni podrhtaji zemlje,ni oblaci dima nisu znali da me pokrenu,usnulu dusu probude,pustao sam da tisina ovlada,da postanem deo nje.Od zaglusujuce buke sto ju je tisina stvarala nisam cuo poziv sto mi ga je planina namenila,jer verujem,svako ima svoju tisinu,da gradi,nadograduje,isto tako,svako ima svoju blizinu,da je postuje,dozvoljava mogucnost da odlucuje,no ipak..
Sve je tako bezvredno kada shvatis da proslo je,mogucnosti su premale kad razumes da deo si sopstvenog,ztvorenog,opasanog tisinom,sveta,zar.Ne cujes i kada cujes,ne vidis i kad si video,ne dodirujes,mislis da bi povredio,a ko brine o tebi,sve te kandze zarivene u tvoje meso,kost,ko brine o tvom trenutku,tvom osecanju,tvojoj zelji,kako je tesko voleti tisinu,osecas je,cujes je,dodirujes je ali ona se uvek izmakne kada zelis da podelis deo sebe sa njom,da joj kazes,da se oslobodis,tesko je voleti tisinu,glas svoj zaboravis,telo svoje rastocis i sa zemljom se spojis,zastajkujes,osluskujes,znas da je tu...

петак, 19. фебруар 2010.

za jednog zadrugara....u zdravlje


Napokon,pocinjem da radim posle zimskog uspavljivanja,nikad ne bi pomislio da ce me to obradovati,jer sustina ne izgovorenog jeste srz lenjosti,e pa druze,dosadila mi je lenjost i lelemudanje ove zime.Mada znam,da posle udarnih mesec dana,pozelecu opet da imam nekontrolisano vreme sa kojim ne znam sta bih,ali je slobodno,nekontrolisano,dosadno,stvarno,lenjivo i skoro bezbrizno,da ima para da se zivi tako jbg.
Ipak,nauci se nesto posle tri meseca pauze u radu,vidis da li si i kako si zaduzio neke ljude,vidis kako se ophode prema tebi,(on i ona i ona i ja),ne mislim tu na LJUDE koji svakako su tu,ali uvek treba imati granicu i prema LJUDIMA,jer ljubav je stvar koja mora da se odrzava(na zalost),ili na realnost,racionalnost.Tako se desi da u vremenu proslogodisnjeg normalnog zivljenja(rad preko dana,uvece koje pivce i sa jutrom opet na rad)to pivo,cigarete,ne retko neko meze,koje,svi koji me znaju,kada se zezamo,zezamo se,ne zanima me ko placa,ali posto u tom vremenu samo sam ja radio,ali i stalno bio na tim zezanjima,(drugi su bivali i nestajali,zene,deca,roditelji,sta vec...)uglavnom sam ja i podrzavao te subotnje poslepodnevno celonocne zajebancije(a to kosta,iako se vecina tih zezanja desila u kraju ispred nase birtije)sto i nikada pa i sada mi nije zao,radi,zaradi,ako ti se zajebava,zajebavaj se jer sutra nema posle,vreme nas je vec oduvalo,uzimamo ovog malo sto je preostalo,nego sta vec,negde polovinom februara,kada se istrosilo sto se imalo,rezerve presusile,cipele se osusile,kucna zabava jedino preostala sa par tih LJUDI i ovog puta im opet kazem hvala,taj lik pocne da radi.Ok man,vreme je i bilo,dosta se krkalo i pilo,a kada treba malo duga da se ljudski vrati,ne poznaje kraj ni birtiju,istu onu,nasu staru,da svrati,da okrene koju,da pokaze da zna da ceni svo to vreme,ne broo,bolje je u gradu,novi ljudi,nova mesta,ali ko sam ja da sudim,no ipak,kazem,nesto se nauci za to vreme provedeno kuci..ne pada sneg da prekrije breg vec da od zveri otkrije trag...Uzdravlje ljudi

уторак, 2. фебруар 2010.


U razgovoru,koji je naposletku i zapisan,procitah da srpski pisci imaju jos sta da napisu,doprinesu svetskoj literarnoj javnosti,mada u neverici,govore ljudi da je vec sta se imalo zapisati,napisano,da danas samo okrecemo i obrcemo,dodajemo i oduzimo od prave sustine,pa kad je vec tako,rekoh da se pridruzim skupini koja ima vremena to da radi.Da ne bude zabune,u tom razgovoru je ucestvovao Alen Kapan,francuski prevodioc,prevodio mnoge nase pisce,Ivu Andrica,Svetislava Basaru,Mihaila Pantica,Svetlana Velmar-Jankovic i druge.Kad je vec tako,da se osvrnem na Orvela i njegovu blagorodnost istine koja oslabada,u zadnje vreme se pominjani Orvel sve vise priblizava danasnjem coveku,njegova poruka da kontrola dolazi po sve nas je sve izrazajnija ako se u potpunosti nije ostvarila sva je verovatnoca da ce u skorije vreme.Danasnje ugradivanje cipova u ljude i zivotinje postaje sve prisutnije u tom zapadnom svetu,namerno kazem (tom zapadnom..)jer isto je sva verovatnoca da mi norme koje postoje kod njih nikada necemo dosegnuti,surovo deluje ali Zivotinjska farma koja je nastala iz Orvelovog pogleda na ljudsku prirodu,najadekvatniji je naziv za nesvesne i egoisticne covekolike dvonosce.Ko zna gde sve ovo vodi ali cesto mislim da je sve vid eksperimenta kojem na zalost prisustvojemo,barem putem medija,raznoraznih,da ih i ne pominjem,pa tu ima i tih dobrih strana sto smo u dupetu sveta!Raznorazne zloupotrebe politicara koji bi da vladaju tim i takvim bicima,vera koja bi da se nenametljivo uvuce u sve pore istog tog drustva,svakako,zarad veze sa Bogom i prirodom,a verovatnije pokusaj da uspostavi vezu sa samim sobom u virtualnom trenutku koji nas okruzuje a da li zaista i postoji,pitanje?Znam da zasigurno,u nekoj buducnosti,covek ce zaliti za samim sobom,izvornim,prirodnim,sa greskom ili bez nje.oblikom kakvim mu je priroda dodelila.Price o vanzemaljcima nisu vise price za zaglupljivanje sveverujuceg naroda,u nekoj studiji koju su opet,izveli isti ti zapadni...zbog poremecaja klime dozivece se velika promena izgleda coveka,smanjivanje usiju i povecanje glave zbog razvoja tehnoloskog koji je mozak naterao u sakupljanje nepotrebnih informacija,samim tim i njegovo povecanje,izgled vrlo slican IT-ju,a posto puzu je neophodna kucica,glava je porasla,hmm,smesno,ali isto tako sada sam dosao do razloga zasto covekolike dvonosce toliko zanima ljudska modifikacija,prvo ce ga pokvariti da bi kasnije znali kako da ga poprave,dnk,plastika(mudasarme prim.prev.)Zakljucak:Ne dirajte neduzne zebre,nosorogu je stalo do tebe...ubih pola sata,ako ko hoce da cita,neka cita i u meduvremenu neka ugradi koji cip i za mene...ziveli

понедељак, 1. фебруар 2010.


Licim na kralja zemlje gde kisa stalno pada,
bogata a nemocna,vec prastara a mlada,
sto,preziruci naklon vaspitaca mu smernih,
cami kraj svojih pasa kao kraj drugih zveri.
Nista da razgali,ni divljac,ni sokoli,
ni umiruci narod sto pod balkonom moli.
Dragog lakrdijasa ni balada ni slika
ne vedri vise celo tog teskog bolesnika;
postelja mu krinom kicena grobnicom da bude,
a gospe od ukrasa,sto svakog kneza bude,
ne znaju kako da se bestidnije obuku,
da tom kosturu mladom bar osmeh izvuku.
Ni prvi alhemicar ne uspe da izluci
iz njegova bica tu boljku koja ga muci,
ni kupanjem u krvi,sto su Rimljani znali
i silnici kada ih staracka nemoc svali,
ne zagreju tu lesinu otupelu od sete,
cijim zilama struji zelena voda Lete.

Splin Sarl Bodler

субота, 30. јануар 2010.


LICE TVOJE;forme radi,ucini mi,mesec je izabrao nas,mi dolazimo sa plimom,secanja ne blede,osecaj da pohodis mesta znana samo nama
ZAR cutis kad govoris tako glasno,ZAR ne cujem to sto cujem,da li ces ODGOVOR dati ti ili cu ja po ODGOVOR doci,zanemeo ili ucutao cinim da SLOBODNA ljubav ostane SLOBODNA
LICE TVOJE;govor koji recima pridaje ZNACENJE,ali ti si tako neuhvatljivi deo ceznje,deo SNA koji je prestao da POSTOJI ,zasto laz postaje nesto cega se vise ne bojim,da li je ONA deo SLOBODNE neustrasive,nepokolebljive,stvorene sa mesecom,ucinjena od NJIH da bude NASA,vecnost je plima koja ce nas podsecati
LICE TVOJE;prolazim kroz sustinu tvog DVOSMISLENOG,koraka lakog,neobavezujuceg
istrazujem mogucnost GRESKE,odakle je dopirala SVETLOST ako je mesec bio pokriven oblacima,
plima nas je spojila,plima nas je odvojila,ostao je sladak ukus VODE
uspomena na BEZGRESNOST,pocetak POCETKA
LICE TVOJE;snagom VOLJE,dopustas da lutam ne ocekujuci a NADATI SE
zar iskrenost moze biti NEISKRENA,U ODELU koje JE OSTALO,dogada se prirodni proces,tezina neizgovorenog...lako je CUTATI
ZAISTA,reci se povlace,ostaje moje i tvoje,secanje
kazem,prestani da lutas,susresces me,MESEC je iznad NAS...TVOJE lice

Probudim se nocu,ne razumem koliko je sati,zubori napitak u mome telu sto sam ga predhodnu noc popio,sa telom sastavio,na ocigled svakodnevnosti pobegoh u iluziju,prastanjem sa bojama i zvukom otidoh u kroz samoupoznavanje ,u nemi,crno beli tren.Pogled ka ogledalu,sta ja uopste trazim tu,iz ociju iskre zadovoljstva,brinem za tebe,moje sada.Nikog da pozove tisinu sa mojim imenom,krecem se,hej maglo,silino,grom govori,cujem da grmi reci,kisa rastapa cipele,bos tumaram kroz bodljikavo siprazje,pretoplo je,moja soba jebeni svet,siguran sam,da li sam siguran,vrata od pakla odmah u
susedstvu,vrata od kompromisa,kakva iluzija,ehej smesni ljudi,vi sto citav zivot ocekujete cuda duboko uvaljeni u svoje nista,zoves me da vratim se,pa danas sreco,zar da pocastvovan budem kada nisam tu,oprosti,objasnicu,koja gomila govana,jane says,a gonna get...procitah tekstove,ljubazno se zahvaljuje,dosipam pice,iz ociju je iskre odaju,svida joj se moje vino,ljubazno zahvaljuje,govori mi po ko zna koji put,tu istu tuznu pricu,ooo kakav bol,opet se zahvaljujem(muka mi je i da pomislim koliko nekad ne zelim nikog da uvredim,a imam razloga)no ipak nakon mog vina i njene srceparajuce porozne sustine,spustismo se do dna,lezeci ledima okrenuti ka svemiru, zakljucismo da smo otudeni,neke zvezde govorile su umesto mene,ja sam slusao,slusao,kada sam se probudio nisam razumeo koliko je sati i koji kurac trazim na podu u bilo koje vreme...

петак, 29. јануар 2010.


(jedno pivo=10min 6piva=1h 24h=144piva)
...zabelelo ovih dana,u pokusaju da potvrdim aluziju o prolaznosti vremena citirajuci filozofske misli(zlatnog teleta prim.prev.uspavanost vecinu ljudi novcem,laznim i nastranim idejama(politika,filozofija,seks,rocknroll,umetnost),panicnog ocekivanja apokolipticnog kraja,usled sve vecih iscrpljivanja prirode...itd
Ne sastoji li se,uostalom,narod iz individua koje se nalaze na razlicitom stupnju zrelosti,u procesu individuacije u kome se od individue postaje licnost.Postavlja se presudno pitanje kakvog udela ima covek,kao individua,u dramaticnoj borbi dobra i zla,ucinjenog,ispunjenog,ostvarenog,koliko zaista cini i koliko veruje.Koliko je covek svestan svoje uloge,odgovornosti u dramaticnom,cesto tragicnom,njegovom sopstvenom zivotu.Jer ako covek ocekuje da ce neko drugi poboljsati njegov trenutni(svakako prolazni)zivotni put,zar ta zavisnost,nemogucnost,ne cini ga tako podobnim za razne prevare sa svih strana,vera,religija kao vera,partija,kafana,svaki vid pripadnosti koja ga odvaja od sustinskog,a sustinu cini da je odgovoran za sebe.Sve drugo je izbegavanje odgovornosti i dehuminizirajuca sila,jer sve drugo ojacava pojedinca u njegovoj predstavi da je samo *pojava*u nekoj drami koju je napisala anonimna moc.Anomnimna moc koja proizvodi u pojedincu osecanje otudenosti,za neke ljude predstavlja slucaj,pa i apsurd,za druge medunarodnu zaveru,za trece delovanje Sotone a za cetvrte jos uvek nedovoljno razvijenu svest i samosvest kod ljudi o daru slobode,mogucnost izbora koji stoji svakom coveku kao verovatnoca ali i ne kao realizovano stanje....24h=144piva 144piva=7gajbi+4piva ili 6480din ali ne retko i smrt....Uzdravlje i ziveli.....

orlovsko gnezdo

Predpostavljam,vremenski neodredeno,koliko je trebalo da se preselimo iz forme dijaloga i vec postanemo monolog kojim se obracamo trecem licu..
Pravo je svakog i neotudivo je da koristi reci kako mu volja,zagarantovana sloboda kretanja i govora,pa ipak,komentar koji se nadovezuje na to pravo je takode neotudivo pravo svakog pojedinca da komentarise sve i to kako zeli,sta zelim da kazem,monolog je jednostavno neizostavan cim sedis na kompu i kucas,obracas se prvenstveno sebi,ali takode ti imas neku potajnu nadu da to sto ti pises nekako ce i zainteresovati jos nekog pa samim tim ti pises i tom nekom trecem licu,tvom citaocu...a ko je tvoj verni citaoc,smem li da se usudim da kazem da si oduvek to bio samo ti,od pocetka pa nadalje,dokle god to imalo put...sam sebi postavljas ciljeve sam svoje ciljeve gazis i trazis nove dostupnije trenutku,sam stvaras nove vidokruge kroz koje odredenog trena ne mozes da vidis,zapitkujes sebe a odgovor trazis od drugih,lutas sa nadom da ces sresti nekog slicnog sebi a ne razumes da samog sebe trebas upoznati,koliko dugo pentrao se po krovovima susednih kuca a nijednog trenutka ne pozeleo da udes u sopstvenu,moze se stvoriti prica,ni iz cega i ni od cega,potrebno je vreme,bas ono koji neki opisuju kao prolazno a neki ga zbog svoje prolaznosti mere u apoenima,ima vremena,da ga nema nikada ne bi pomislio da mi je dosadno,ali nema zelje,ciljevi su se izhabali,putevi u beskonacnom krugu previse puta sudarili,ali cu ipak reci,ima nade,mangupi su uspeli pobeci,svakodnevnica....u zdravlje

четвртак, 28. јануар 2010.

Smrti,kapetane stari,sidro gore!!
Dosadno je ovde.Smrti?Spremimo se!
Ako boje tusa nebo je i more.
Nasa znana srca svetle zrake nose.
Naspi nam taj otrov,da nas krepi snazno.
Zelimo,dok mozak pali cudo ovo
u bezdan,do pakla,raja,nije vazno
na dno nepoznatog,da nademo novo!!!
Smrti,kapetane stari,sidro gore!!

Sarl Bodler